U Velikom predgovoru Knjizi pjesama, antologiji kineske poezije od 10. do 7. stoljeća prije Krista, rečeno je: “Osjećaji su se uzbunili i preuzimaju oblik riječi. Ako riječi nisu dostatne, govorimo uzdasima. Ako uzdasi nisu dostatni, mi ih pjevamo. Ako pjevanje nije dostatno, tada nesvjesno naše ih šake i naša stopala plešu. ”
Već od prvih dana nakon rođenja, kroz pokret, vođeni radoznalošću učimo o sebi i okolini, puno prije prvog osmijeha i prvih riječi. U prvim godinama života nastavljamo s istraživanjem tijela, njegovih mogućnosti i granica.
Slavite beskonačnu koreografiju života Kroz vrijeme, kroz razdoblja, umjetnost je ono što uglavnom opstaje. Umjetnost je, čini se, sve što čovječanstvo ostavlja svojim nasljednicima – bilo da se radi o zgradama, knjigama, slikama ili glazbi. Ili pokretu i plesu. U tom smislu, ples shvaćam kao najaktualniju i najsuvremeniju povijesnu lekciju, budući da je u stalnoj...
Mislim da ples slavi ono što nas čini ljudima. Kad plešemo, na vrlo prirodan način koristimo mehaniku našeg tijela i svih naših osjeta da bi izrazili radost, tugu, stvari do kojih nam je stalo.
Ples je disciplina, posao, učenje, komunikacija. Plesom štedimo riječi koje neki ljudi možda ne bi razumjeli, a za uzvrat stvaramo univerzalni jezik svima nam blizak.
Danas, na međunarodni Dan plesa, pitam se, što bih poručila plesačima naše zemlje? Mi nismo ti moćnici koji vladaju svijetom i šire se na prostranstva svemirskog reda. Naš mali planet Zemlja jedinstven je u svojoj ljepoti i jedini naš dom.
Ovaj vrlo poseban dan posvećen je jeziku koji svatko na ovome svijetu može govoriti, prirođenom jeziku naših tijela i duša, naših predaka i naše djece.
Svjesno ili ne, sve i svatko pleše. Mala indijanska djevojčica u svom prvom pozivu kiše, kraljevski pingvin na južnom polu, ptica u letu, listić na vjetru, sjena na prozoru, titraj vatre ili plesač na sceni. Sve nam to poručuje koliko je ples beskrajno područje – samo ga treba primijetiti!
