KARAKIA (Molitva) dodirnuti svemir izvor naše božanskosti osvjetljavajući lice predaka tako da možemo vidjeti našu djecu tkani gore, pokraj, dolje sjedinjeni svi u našem tijelu i kostima i sjećanju Zemlja se okreće ljudi masovno migriraju kornjače se okupljaju u tihoj pripremi srce je ozlijeđeno plešimo pokret ljubavi pokret pravde svjetlo istine
Ples je drevna i uzvišena umjetnost koja ne poznaje granice, emotivna i imaginativna, čini nas slobodnima. Ples govori univerzalnim jezikom. Plesačevo tijelo ulazi u dijalog s gledateljem, stvara svijet zajedničkih preokupacija, žudnji, mijenja prag osjetilnosti.
Carmen Amaya, Valeska Gert, Suzushi Hanayagi, Michael Jackson… jedinstveni ples. Ne bih mogao dešifrirati njihove plesne stilove … vidim ih kao turbine koje proizvode energiju što me navodi da pomislim na važnost koreografije energije onoga koji pleše. Naravno da koreografija nije važna, nego upravo ta energija, vihor koji ona stvara.
Svaki je umjetnik ponosan na svoju umjetnost. Svaki umjetnik će uvijek braniti umjetnost, susret s kojom je obilježio njegov život. Zbog onoga što je našao i izgubio, i zbog čega osjeća snažnu želju dijeljenja s drugim, bilo da se radi o odjeku glasa, pronađenoj riječi, tumačenju teksta ljudstvu, glazbi bez koje bi nam se svemir...
U Velikom predgovoru Knjizi pjesama, antologiji kineske poezije od 10. do 7. stoljeća prije Krista, rečeno je: “Osjećaji su se uzbunili i preuzimaju oblik riječi. Ako riječi nisu dostatne, govorimo uzdasima. Ako uzdasi nisu dostatni, mi ih pjevamo. Ako pjevanje nije dostatno, tada nesvjesno naše ih šake i naša stopala plešu. ”
