Mislim da ples slavi ono što nas čini ljudima. Kad plešemo, na vrlo prirodan način koristimo mehaniku našeg tijela i svih naših osjeta da bi izrazili radost, tugu, stvari do kojih nam je stalo.
Ples je disciplina, posao, učenje, komunikacija. Plesom štedimo riječi koje neki ljudi možda ne bi razumjeli, a za uzvrat stvaramo univerzalni jezik svima nam blizak.
Danas, na međunarodni Dan plesa, pitam se, što bih poručila plesačima naše zemlje? Mi nismo ti moćnici koji vladaju svijetom i šire se na prostranstva svemirskog reda. Naš mali planet Zemlja jedinstven je u svojoj ljepoti i jedini naš dom.
Ovaj vrlo poseban dan posvećen je jeziku koji svatko na ovome svijetu može govoriti, prirođenom jeziku naših tijela i duša, naših predaka i naše djece.
Svjesno ili ne, sve i svatko pleše. Mala indijanska djevojčica u svom prvom pozivu kiše, kraljevski pingvin na južnom polu, ptica u letu, listić na vjetru, sjena na prozoru, titraj vatre ili plesač na sceni. Sve nam to poručuje koliko je ples beskrajno područje – samo ga treba primijetiti!
Ples ne zahtijeva ni pero ni kist. Jedino neophodno sredstvo, ljudsko je tijelo. Tko zna plesati, zna hodati. Ples traži potpuno predavanje od onih koji se njime počinju baviti.
Ples pripada svima. On jamči radost i nadahnuće onima koji u njemu sudjeluju i onima koji ga gledaju. Jezik plesa ne poznaje granice. On dopire do ljudi bez obzira na njihovu klasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost, bez obzira na njihovo obrazovanje.
Ples je izvorni i najdrevniji nacin ljudskog izražavanja. Putem tijela i govora tijela ples je cvrsto povezan kako s emocionalnim tako i s duhovnim svijetom.
