Mjesto provedbe: Dubrovnik i Zagreb
Provoditeljice radionica: Petra Jelača i Željka Turčinović
Radionica je bila koncipirana oko učenja osnovnih pojmova elemenata izvedbe na koje treba obraćati pažnju pri kritičkom gledanju svake predstave, s naglaskom na razliku između klasičnog dramskog kazališta i svih ostalih neverbalnih elemenata izvedbe na koje se suvremeno kazalište oslanja. Za učenje tih razlika korišteni su primjeri snimki raznih predstava te su prenijeta osnovna znanja o karakteristikama suvremenih dramskih tekstova u odnosu na lektirne dramske naslove koje učenici poznaju. Kako je odaziv i interes polaznica bio dobar, na zadnjem smo se satu pozabavile odnosom Euripidovog predloška Alkestide i tekstualnom adaptacijom Lade Kaštelan tiskanoj u programskoj knjižici.
DUBROVNIK: izvedba Alkestida u GDK Marina Držića; razgovor s izvođačima i autorskim timom
ZAGREB: izvedba Bilo bi šteta što biljke krepaju; razgovor s piscem Ivorom Martinićem; izvedba Mladež bez Boga; izvedba Mrzim istinu
KRITIČKI OSVRTI:
Kritički osvrti polaznica radionice Kako čitati suvremenu izvedbu? na predstavu Alkestida, tekst Lade Kaštelan prema Euripidu, režija Livija Pandur, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, 20.rujna 2019.
ALKESTIDA- Margarita Koši
Kako u jednom osvrtu u riječi pretočiti sve što sam po izlasku iz kazališta mislila o Alkestidi, o ženi koja je za svoju ljubav odlučila umrijeti? Ponavljanje povijesti je činjenica, pa je vrlo vjerojatno upravo zato Alkestida, poznata kao Euripidov žanrovski eksperiment, prvi put izašla pred dubrovačku publiku kao još jedno pomicanje žanrovskih granica – kao suvremena izvedba na daskama KMD-a.
Predstava je od mene uzela, onako sportski i kolokvijalno, 110%. Nisam ni trenutka mogla ispustiti scenu iz vida, ni prestati se čuditi gipkosti i gotovo savršenoj koordinaciji likova na sceni.
Impresivna scenografija dizajnerskog kolektiva Numen je nešto što se prvo primijeti, jer je zbog nje scena na koju smo svi navikli ostala neprepoznatljiva. Odmah po ulasku u kazališnu dvoranu publiku dočeka bijeli zid s horizontalno postavljenim stropnim ventilatorom. Ubrzo se čitav zid zaokrene i pretvori u strop same scene, čiji dijelovi ostaju mobilni kroz cijelo trajanje predstave, a kao najimpresivniji ističe se pod, koji se u zadnjim scenama predstave krene primicati gledalištu.
Redateljica Livija Pandur i dramaturginja Lada Kaštelan izvele su svojevrsni magični trik – adaptirale su relativno kratak mit, Alkestidinu priču, škrtu od bilo kakvih narativnih sadržaja, u cjelovitu predstavu. Zbog dobre razrade njihovih kreativnih ideja, u kojima je sudjelovao čitav autorski tim- svi glumci, scenografi, te zbog izvrsne glazbe skladatelja iz dua Silence (Boris Benko i Primož Hladnik) koja je pokretač svih ključnih točaka Alkestide, mogu reći: pošlo im je za rukom.
Oduševljenje, ili barem enormno poštovanje publike zaradio je zadivljujući performans slovenske glumice Katarine Stegnar u naslovnoj ulozi Alkestide, koja čitavo vrijeme dominira scenom.
Gosti (pomalo ironičan naziv s obzirom da je riječ o dubrovačkoj publici dobro poznatim licima), čija je funkcija bliska onoj kora iz grčke tragedije, upotpunjuju priču o Alkestidinoj smrti i tumače događaje iz svoje perspektive. Pritom se ponašaju nedolično situaciji u kojoj se nalaze, a posebno je dojmljiv detalj uvjerljivog “padanja” torbice Alkestidine prijateljice (Nika Lasić), kao i dinamika između majke (Mirej Stanić) i kćeri (Vini Jurčić). Najvažnija funkcija otkriva se scenom ubrzanog tempa nakon sprovoda, gdje moderni kor pokazuje karikaturalno, ponekad konfuzno ponašanje, unatoč kojem Alkestida (Katarina Stegnar) snagom svoje emocionalno-tjelesne ekspresije ostaje u centru pažnje.
Emocionalno snažne scene sadržavaju impresivan prikaz vrlo dobro uvježbane kontrole nad vlastitim tijelom. Nimalo strankinja aspektu zahtjevnog fizičkog pokreta pri igranju uloge, kad smo kasnije nakon predstave imali priliku s njom razgovarati, Stegnar je izjavila da je, iznenađujuće, najteži dio predstave za nju bio izgovarati tekst u svojoj prvoj sceni!
Nešto manje zasjao je, barem u mojim očima, lik Admeta, kojeg glumi Igor Kovač, jer smatram da nije uvjerljivo prenio lik muškarca koji tuguje za svojom životnom ljubavi, možda zbog razmjerno kratkog momenta iskrenog žalovanja dok sprema njene odjevne predmete. U okršaju s majkom (Glorija Šoletić) na sprovodu osjeća se određena suspregnutost u glasu, kojemu manjka žara i gorčine.
Od sporednih likova, moram naglasiti Herakla (Zdeslav Čotić) kao primjer nekoga tko me se iskreno dojmio, jer je dinamika scene Herakla i Alkestide bila izrazito zanimljivo obrađena, zbog položaja glumaca koji su, iako u razgovoru, jedno drugom okrenuti leđima, kao i zbog igre njihovih sjena koja se istovremeno odvija na sceni.
Isto tako, reći ću da mi se lik majke (Glorija Šoletić) nije svidio, iz razloga što je, kako bi scena bila uvjerljiva, glumici nedostajala određena doza indiferentnosti dok izražava svoju veliku želju za životom; tj. smatram da je previše zašla u prostor patetike.
Sâm kraj predstave postavlja pitanje života i smrti – što se dogodilo s Alkestidom? Tek pročitavši sažetak mita saznajemo da je upravo Heraklo bio taj koji ju je spasio od smrti, i zatim doveo pred Admeta. Samim time može se zaključiti da je Heraklovo mjesto u ovoj adaptaciji ipak bilo klimavo, tj. nedovoljno razrađeno.
Trudila sam se biti što objektivnija, ali ne mogu sakriti da me se predstava jako dojmila, i da je, usprkos vrlo vjerojatnom negodovanju one tipične tvrdo ukorijenjene dubrovštine u publici, upravo njima ovakva predstava prijeko potrebna. Ako ništa drugo, onda barem kako bi ljudi voljni stvaranja ovakvih predstava mogli sami zaključiti dokle je moguće ići s publikom ne naviklom na suvremenu izvedbu i na čemu raditi kako bi dubrovačku publiku, nekom od narednih izvedbi, zasigurno osvojili.
Margarita Koši, 2.e
Neodlučna, pa idem i u gimnaziju i u umjetničku školu, smjer glazbenik gitarist.
Sve me zanima, ne znam što želim biti “kad odrastem”.
Vječni procrastinator, pa zato uvijek tekstove predavam u 23:59 i učim zadnji tren.
Izražavam se kroz crtanje, sviranje, pisanje, glumu, a najdraži medij mi je scrollanje po Pinterestu u potrazi za citatima i izgubljenim vremenom.
Zbog ove radionice počela sam razmišljati o studiranju Dramaturgije.
ALKESTIDA- Adna Hebib
Dana 20. rujna 2019. u Kazalištu Marina Držića imali smo priliku pogledati nešto potpuno drugačije od onoga na što smo naviknuti na našim dubrovačkim kazališnim daskama. Riječ je o najstarijoj Euripidovoj u potpunosti očuvanoj drami koja obrađuje legendu o plemenitoj ženi Alkestidi, supruzi tesalskog kralja Admeta, koja iz prevelike ljubavi prema svome suprugu odlučuje umrijeti umjesto njega, napustiti život i djecu te otići vječno u Hadovo podzemlje. Tekst je na suvremen način adaptirala dramaturginja Lada Kaštelan. Iako su tema i mit preuzeti iz davne antike, jezik i način na koji je tekst oblikovan je suvremen i razumljiv današnjem gledatelju. Cijelu predstavu izvrsno je režirala slovenska redateljica Livija Pandur te tako na publiku prenijela lavinu emocija. Predstava je sama po sebi jako potresna i čovjeka navodi na dublje razmišljanje o prolaznosti, životu i smrti, kontrastima između sunčeve svjetlosti i podzemne tame (Život je kratak. Pod zemljom se boravi dugo, dugo. A ipak tako je lijepo biti živ.) Predstava započinje pasivno, usporeno i naglasak je na tišini (ponavljanje rečenice Čudna neka tišina). Kako radnja napreduje, tempo postaje brži, a osjet dramatičnosti i napetosti jači. Protagonisticu radnje, nesebičnu Alkestidu, utjelovila je slovenska glumica Katarina Stegnar. Alkestida je umjetnički oživljena kroz glumičinu boju glasa koja se savršeno uklapa u lik, te kroz pokrete i govor tijela koji su, iako zahtjevni, izgledali potpuno prirodno, kao da su izvedeni s lakoćom. Treba istaknuti da se i Glorija Šoletić, koja je igrala Admetovu majku, odlično snašla u ulozi i bila na visini zadatka. Ostali glumci u ulogama gostiju na sprovodu (Mirej Stanić, Nika Lasić, Vini Jurčić, Hrvoje Sebastijan, Bojan Beribaka) su bili dovoljno dobri, ipak nevrijedni prevelikog isticanja. Možda je glavni razlog tome upravo Katarina Stegnar, koja uz to što je igrala glavnu ulogu koja joj idealno pristaje, ima fizičke sposobnosti i veliki talent koji je utjecao da ostatak glumaca ne dođe do izražaja. Ipak kolektivno se činilo da glumci funkcioniraju kao cjelina i da su dobro iznijeli odnose među likovima. Jednostavna je scenografija, potpisuje je dizajnerski kolektiv Numen, bila iznimno efektna, umjerena i decentna s naglaskom na određene motive (veliki prazni zid s kožom ubijene životinje, ventilator na stropu, zid koji se približava publici) ali i s naglaskom na svjetlo koje je odigralo važnu ulogu u cijeloj predstavi (oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec). Jaka osvijetljenost kad treba, a prigušena u nekim misterioznijim trenucima kako bi se stvorila dodatna napetost i istaknula tajanstvenost momenta. Treba spomenuti scenu u kojoj Alkestida odlazi u Podzemlje. Svjetla su prigušena i jedina svjetlost dopire sa strane s koje ona odlazi. Svjetlost predstavlja svijet živih. Alkestida upućuje posljednji pogled prema njoj i spremno odlazi u smrt. Dodatno naglašavanje kontrasta između života i smrti vidi se i u kostimografiji (Danica Dedijer), ali ne može se reći da je ista uveliko doprinijela predstavi jer osim crno-bijelih tonova kostimi glumaca nisu bili u pretjeranom skladu, to jest nisu svi glumci bili jednako dobro kostimirani.
Glazba dua Silence (Boris Benko i Primož Hladnik) je bila jako bitan element izvedbe jer je ubrzavala i usporavala dinamiku i energičnost ovisno o trenutku. Uglavnom je bila iznimno dramatična, pogotovo u sceni gozbe nakon pogreba kad je dramatičnost dosegla vrhunac. U istoj je sceni glavna glumica pjevala te nas je i glazba, koja je bila odlično uklopljena, ponovno asocirala na prolaznost života. Uz sve navedene kritike, ovu predstavu, koja izlazi izvan okvira onoga što u Dubrovniku očekujemo, vrijedi pogledati. Osim što na publiku ostavlja vrlo snažan dojam i navodi na daljnje razmišljanje, u trenutku izvođenja zrači napetošću i misterijom te tako gledatelju čini predstavu zanimljivijom.
Adna Hebib, 3.a
Ja sam Adna Hebib ( 5.5.2002.), učenica trećeg razreda Gimnazije Dubrovnik. U slobodno se vrijeme bavim glumom, u dramskoj grupi u Gimnaziji, i svoju budućnost vidim isključivo pod svjetlima pozornice i objektivima kamera. Sve češće razmišljam o tome kakve sve čari svijet skriva, pa mi je želja proputovati razne destinacije i istraživati različite kulture.
ALKESTIDA- Mihaela Hanzijer
Predstava “Alekstida” koju je na scenu iznijela slovenska redateljica Livija Pandur osuvremenjena je interpretacija Euripidove Alekstide. Priča je to koja postavlja pitanja o ljubavi, smrti, majčinstvu, odgovornosti, žrtvi. Živom, mrtvom i neshvatljivom. Kao redateljičinu idejnu zamisao prepoznajem pitanje o životu i tragu žena na ovom svijetu nakon što umru. Publici je to prenjela u liku mlade Alekstide koju je igrala Katarina Stegnar. Mlada je Slovenka sjajnom glumom i pokretima očarala publiku. Uloga je bila kao stvorena za nju. U svakom sam trenutku bila svjesna emocija koje je Alekstida osjećala.S druge strane lik Admeta ostao je neupečatljiv i neprimjetan. Glumac Igor Kovač je pao u sjenu Alekstidine dominacije na sceni. Dolazi do izražaja tek u sceni s majkom (Glorija Šoletić) kad publika napokon osjeća Admetovu tugu i bijes. U ostatku predstave jednostavno se premalo isticao za jednog od glavnih nositelja radnje.
Ideja gostiju na sprovodu kao kora potiče iz Euripidove verzije priče i meni se sviđa kako je to u ovoj interpretaciji izneseno. Tri žene i muškarac (Mirej Stanić, Nika Lasić, Vini Jurčić, Hrvoje Sebastijan) koji su skoro cijelo vrijeme prisutni prate radnju svojim komentarima i ponašanjem u skladu s događajima, no njihova je gluma bila prosječna. Na samom mi početku nisu bili uvjerljivi što je rezultiralo mojom nepovjerljivošću ostatak predstave iako je jedna od glumica u finalnoj sceni (Nika Lasić),valjajući se po podu, dobro prenosila priču publici. Radnja je bila izvrsno popraćena glazbom (skladatelji su duo Silence, Boris Benko i Primož Hladnik) i pokretima u čemu se ponovno najviše istakla glavna glumica. Usklađeni zvukovi i pokreti publici su vjerno dočarali rastanak, prelazak na drugi svijet, smrt. Koreografija, jednostavna, ali efektna, bila je izvrsno uvježbana i izvedena. Pjesma koju je najprije pjevala glavna glumica, a kasnije kor na mene nije ostavila nikakav poseban dojam, no zato me finalna pjesma ugodno iznenadila svojim ugođajem. U samo nekoliko stihova stvorila je neku vrstu straha i strepnje od smrti.
Scenografija ove predstave (dizajenrski kolektiv Numen) je jednostavna. Pozornica je uokvirena drvom što na publiku ostavlja dojam da se radnja događa u nekoj vrsti kutije što je mene podsjetilo na kalup u kojem se život događa. Meni se osobno scenografija nije svidjela. Bila je skoro pa dosadna i nije se uklapala u predstavu. Slično je i s kostimima (Danica Dedijer). Iako su, zbog boje i jednostavnosti, crni kostimi pratili ideju predstave neki su glumci bili kostimirani bolje od drugih. Tako je primjerice Heraklo (Zdeslav Čotić) odlično kostimiran, sasvim u skladu sa svojom ulogom, a ostatak glumaca bezlično, ali korektno i dovoljno lijepo.
Kad zbrojim i oduzmem sve dojmove radi se o jako dobroj predstavi koja je na mene ostavila dobar dojam iako je ipak ostalo jos prostora za napredak.
Mihaela Hanzijer, 3.c
Ja sam Mihaela i imam 16 godina. Živim u Cavtatu, a školujem se u Gimnaziji Dubrovnik. Slobodno vrijeme volim provoditi u druženju s prijateljima. Kad slobodno vrijeme provodim sama volim čitati romane i još od drugog razreda osnovne škole sudjelujem u dramskoj skupini!
ALKESTIDA- Dora Memed
Alkestida je atenska tragedija koju je napisao starogrčki dramatičar Euripid. U ovoj tragediji glavni lik je hrabra i požrtvovna supruga Alkestida koju igra Katarina Stegnar. Ona bira umrijeti umjesto svog supruga Admeta (Igor Kovač). Iz podzemlja ju spašava Heraklo (Zdeslav Čotić) te vraća suprugu u svijet živih. Predstava je vrlo dojmljiva i definitivno nikoga nije ostavila ravnodušnim. Svi dijalozi i monolozi su bili jasni i lako se moglo unijeti u dramu bez da vas sputavaju neke greškice ili nejasnoće što se tiče teksta. Za dio publike koji ne razumije hrvatski bio je osiguran prijevod na engleski koji je išao savršenim tempom bez da je ranio ili kasnio. Par puta sam bacila pogled čisto iz znatiželje i mislim da je taj dio odlično odrađen. Scenografija mi se nije pretjerano svidjela je bila vrlo jednostavna pa nisam sigurna radi li se o namjernom neisticanju scenografije ili je samo lošije izvedena. Kostimografija Danice Dedijer je bila promišljeno izvedena. Crna i bijela kao dvije glavne boje kostima nisu odvlačile pažnju od sukoba na sceni. Glazba skladatelja iz dua Silence (Boris Benko i Primož Hladnik) je definitivno jedan od bitnijih aduta ove predstave. Pjesma o smrti koju je pjevala Alkestida me se jako dojmila, pogotovo ubrzavanje ritma te sve intezivniji tonovi. Tekst pjesme je bio savršen i mislim da je on ostavio najveći dojam na mene. Glumci su bili za svaku pohvalu, pogotovo glumica Katarina Stegnar koja je bila vrlo uvjerljiva i jako je dobro prenijela sve Alkestidine emocije da sam na trenutke imala osjećaj da ispred mene ne stoji glumica već žena kojoj se stvarno tako nešto dogodilo. Glumac Igor Kovač također je odradio odličan posao, a najviše mi se svidjela scena kad se svađa sa svojom majkom (Glorija Šoletić) jer nije htjela umrijeti za njega i optuživa ju za Alkestidinu smrt. Tu Admetvu sebičnost i ljutnju na majku je odlično prikazao, tako da sam imala osjećaj da će stvarno doći do fizičkog napada na majku. U toj sceni je Admet zapravo pokazao kakav je i da je njegovo tugovanje za Alkestidom beznačajno jer zapravo samo misli na sebe. Da je stvarno voli toliko koliko je plakao na sceni rekao bi joj da ne ide u podzemlje zbog njega nego bi se suočio sa svojom sudbinom. Prebacivanje krivice na majku je također bio smiješan i pomalo ironičan potez jer je jedini krivac za Alkestidinu smrt zapravo on. Nakon ove predstave sigurno ću češće posjetiti kazalište koje je danas pomalo zaboravljeno od strane mladih, a ova izvedba dokazuje da ne bi trebalo biti.
Dora Memed, 4.d
Zovem se Dora Memed i imam 18 godina. Redovna sam učenica Gimnazije Dubrovnik, opći smjer. Kao i većina mojih vršnjaka obožavam spavati i ljenčariti ali obaveze mi ne dozvoljavaju tu razonodu. Prije sam pohađala muzičku školu i svirala violončelo, a sad više pišem i crtam. Prije sam se puno više bavila sportom kao npr. odbojkom dok se to danas svelo na šetnje i povremeno trčanje. Najviše vremena provodim s prijateljima. Oni me uvijek oraspolože. Što se tiče hobija, majka me u zadnje vrijeme navukla na šivanje i modeliranje pa mi je soba trenutno zatrpana raznim uzorcima materijala, glinom i šarenim kolaž papirom. Samo me brine tko će pospremiti taj nered kad mi to sve dosadi. J
ALKESTIDA- Romana Dominković
Alkestida, predstava redateljice Livije Pandur, temeljena je na najstarijoj sačuvanoj Euripodovoj drami, te je prvi puta izvedena u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića. Osim visoke estetičnosti i ljepote scene, izvedba odiše i snažnim emocijama koje izazivaju pozornost publike.Na moj sveukupni dojam uvelike utječe zanimljiva scenografija te izražen scenski pokret glumaca. Katarina Stegnar u ulozi Alkestide oduševila me svojom glumačkom sposobnošću i jakom emocijom koja lako dopire do publike te igra važnu ulogu u prenošenju redateljičine ideje. Međutim odnos koji je dijelila na sceni sa svojim kolegom Igorom Kovačem u ulozi Admeta ne stvara mi dojam bezuvjetne ljubavi požrtvovne žene i njenog supruga te u tako prikazanom odnosu kao da manjka strasti. Nadalje, Zdeslav Čotić u ulozi Herakla nimalo ne dopire do mene te isključivo ostavlja dojam hladnoće. Za već spomenutu scenografiju (dizajnerski kolektiv Numen) smatram da itekako utjece na uspješnost ove izvedbe, jer je izrazito zanimljiva i moderna. Posebno su mi se svidjeli šarmantni i duhoviti detalji glumaca koji igraju goste na Alkestidinom sprovodu (Mirej Stanić, Nika Lasić, Vini Jurčić, Hrvoje Sebastijan) , npr.ženina torbica koja neprestano pada; nestašna žena sa krekerima itd. Od posebnog značaja bile su i kratke stanke te značajni pogledi kao neverbalni elementi ove izvedbe. Posebno mi se svidjela i glazbena podloga (skladatelji su duo Silence– Boris Benko i Primož Hladnik) koja pažljivo prati scenu te izaziva posebne emocije kod publike. Osobno mi se najviše svidjela scena u kojoj žene pjevaju na Alkestidinom pogrebu, svojim glasom i crninom toj sceni daju poseban značaj. Već spomenuta crnina temelj je kostimografije ove izvedbe (Danica Dedijer) te mi se posebno svidio minimalistički stil kojim se uspjeva dočarati smrt i tuga. Obraćajući poznornost na dizajn svjetla posebno bih istaknula scenu u kojoj Alkestida pati u podzemnom svijetu koji se prikazuje pojacanim reflektorom u gornjem lijevom kutu te vjerno dočarava neizbježnost i težinu smrti. Smatram ovu izvedbu uspješnom a redateljičinu poruku jasno izrečenom.
Romana Dominković, 4.a
Zovem se Romana Dominkovic (17) i maturantica sam Opće gimnazije Dubrovnik. Moja velika strast su gluma i kazalište, ali najviše me ispunjava rad sa ljudima svih generacija pa vrijeme rado provodim volontirajući u dječjim vrtićima i školama pa sve do domova za umirovljenike.
ALKESTIDA – Hana Mujdžić
Alkestida, suvremena predstava redateljice Livije Pandur koja govori o tankoj liniji između života i smrti, sreće i tuge te odanosti jedne žene je do mene osobno prodrla na mnogo načina te izazvala neočekivane emocije i reakcije. Prikaz Alkestidinine (Katarina Stegnar) požrtvovnosti i ljubavi prema Admetu (Igor Kovač) je bio toliko intenzivan da je uzrokovao i suze, ali i osmijehe. S obzirom da je prva scena bila poprilično monotona, moglo bi se reći iscrpljujuća zbog predugačkih stanki te suvišnog prikazivanja “čudne tišine”, ostatak predstave je krenuo u sasvim drugom smjeru. Naime scenografija za koju zasluge ima dizajnerski kolektiv Numen, kostimi Danice Dedijer i glazba dua Silence u pozadini uvelike su utjecali na razradu željene atmosfere, na sam prikaz smrti i onoga što se događa nakon nje. Koreografija i pokreti glumaca koji nekada znaju biti višak u predstavi su pažljivo razrađeni i izvedeni, stoga smatram da je taj pothvat ostavio veći dojam na publiku nego što bi to učinio sam tekst. Odabir glumaca je mogao biti i bolji s obzirom da se vidi velika razlika u načinima glume i dikciji glumaca. Katarina Stegnar,glavna glumica u ulozi Alkestide, pokazala je svoju energiju i odličnu dikciju na pozornici, dok je Igor Kovač unatoč dobroj glumi u nekim trenutcima bio pretih i nerazgovjetan.Ostatak glumačke ekipe je također bio poprilično energičan i uvježban. Podjela uloga koja je jako bitna je u ovom slučaju vrlo dobro odrađena. Sve u svemu redateljica je postigla ono željeno, uz pomoć glumaca i ostalih vrijednih ljudi uspjela je doći do srca publike i izazvati pozitivnu reakciju.
Hana Mujdžić, 3.d
Učenica sam trećeg razreda Gimnazije Dubrovnik te još od osnovne škole imam ljubav prema glumi i kazalištu. Polaznica sam školske dramske skupine već tri godine za redom s kojom sudjelujem na smotri LiDraNo. Nadam se da ću u budućnosti imati i televizijsku karijeru prema kojoj sam više orijentirana nego prema kazališnoj.Cilj mi je upisati Akadamiju dramske umjetnosti u Zagrebu i ostvariti svoje snove.
MLADEŽ BEZ BOGA- Sanja Lađarević i Milan Medak
Borut Šeparović je po motivima istoimenog romana Ödöna von Horvatha “Mladež bez boga” (1936) , nadahnut djelom Franca Bifa Berardija”Heroji” ( Heroes, Mass Murder and Suicide, 2015.) osmislio predstavu Mladež bez boga za gledalje +16. Na osnovu tih književnih djela dramatizaciju su osmislili Borut Šeparović i Ivana Vuković. Tema predstave je otuđenost i bespomoćnost mladih u visoko tehnologiziranom, konzumističkom društvu što dovodi do njihovog osjećaja beznačajnosti i gubitka indentiteta, vjere u ljubav i pozitivne humanističke vrijednosti.
Redateljska priča prikazuje moguće faze nastanka fašizacije mladih i društva: od naguravanja i selfiranja, nekritičkog konzumiranja kompenzacijskih imaginarnih svjetova i uloga u video igricama, do osjećaja napuštenosti u totalitarnom depersonalizirajućem konzumizmu i bespomoćnosti; mobinga, gnjeva i mržnje – do identifikacije sa bogovima, dakle onima koji odlučuju o životu i smrti drugog.
Glumi ansambal mladih glumaca ( Boris Barukčić, Lucija Dujmović, Ivana Gulin, Ugo Korani, Ivan Pašalić, Bernard Tomić, Rakan Rushaidat u ulozi profesora ) ZKM-a koji utjelovljuju vrlo uvjerljivo stvarne likove iz stvarnih događaja masovnih ubojstava iz nedavne prošlosti.
U početku je volumen većine glumaca bio nešto niži no tijekom predstave su glumci glasovno uspješnije artikulirali tekst. Predstava je dobrim dijelom počivala na tekstu i tu poručljivost i izražajnost geste i pokreta kao i koreografiranih situacija oživljava scenu i doprinosi uvjerljivosti situacija. Značaj prikazanih emocija je u glumi bio tim veći što su izrazi lica bili prenošeni i uvećani preko velikih ekrana. Odnosi, uglavnom nasilja i potlačenosti, koje su likovi prikazali, bili su dinamični i uvjerljivi.
Scenografija i svjetlo je gotovo u Brechitjanskoj maniri: izloženosti publici – kao i dokumentarisčka mogućnost suvremenih elektronskih medija – veliki ekrani su korišteni za prikazivanje povijesnih materijala iz doba uzdizanja nacizma: isječci Olimpijade u Berlinu, govra Hitlera i obrušavanje aviona Štuka , kao i prikaz današnjih video igara u kojima dominira nasilje i smrt . Isključivo na ekranima se prikazuje ispovijest i obraćanje profesora Bifa. Jednostavnu, ogoljelu, gotovo crno-bijelu scenografiju sačinjavali su u prednjem planu četiri prijenosna računala na stolovima u vertikali prema publici, a iza njih u sredini i centru pozornice isto toliko velikih ekrana – sve umreženo s njihovim mobitelima; time je omogućena simultanost prikaza događanja na sceni. Zadnji plan je stilizirana školska garderoba, odnosno prostor za preslavčenje glumaca. Kostimi i rekvizita su bili realistični , gotovo naturalistički : maskirke, pancirke, municija i stvarne strojnice , puške i noževi. Izrazito jake slike su bile: naturalistički prikazano ponižavanje (vode ga kao psa na uzici, seksualno iskorištavaju) i nasilje grupe nad najslabijim i “drugačijim” (simultano uvećano i prikazivano na velikim ekranima- dakle snimano i dokumentirano) kojeg reprodukcije snimaka omogućuju i kasniji, naknadni osjećaj trijumfa i moći. Druga slika je s ekrana uperena cijev puške u publiku – snimano i simultano prikazano pripremanje samoubojice za masivno ubojstvo.
Glazba i zvuk kao i svjetlo (Montažstroj, M.Corretta i A. Vivaldi) su efektno pratili razvoj radnje i sam tekst pojačavanjem volumena i tempa do pojedinih prizora kulminacije osjećaja sirovih strasti uništenja i golog preživljavanja najjačih.
Svrha i poruka redatelja, odnosno predstave: omogućiti gledateljima, osvjestiti ih na uočavanje mogućih faza razvoja, rađanja fašizma iz socijalnih i kulturalnih situacija jednodimenzionalnog društva mase, kapitala, tehnologoizacije; od bezazlene igre na mobitelima, računalima, videoigricama, u kojima uglavnom prevladava nasilje kao jedina pretpostavka darwinovskog preživljavanja. “Tko jači , taj kvači”. Prikazana je identifikacija s herojima i priprema masovnih ubojica putem video igre “Doom” s kojom igrači dižu ruke u naci pozdrav Sieg Heil!.
Predstava završava u Brechtijanskoj dokumentarističkoj maniri : ubojice i samoubojice – njih 4 iznose, direktno se obračajući publici, taksativno podatke o žrtvama svojih pokolja – numerički- koliko su ubili učenika i koliko profesora. Zadnji čita Brevik svoju izjavu sa suđenja 2012. koji je ubio 69 učenika i 8 nastavnika .
Za vrijeme tih iskaza je svjetlo u gledalištu upaljeno kao i na sceni.
Publika je dobro osvijetljena!
Mladež bez Boga- Maša Rimac Jurinović
Predstava Mladež bez Boga redatelja Boruta Šeparovića u koprodukciji MONTAЖSTROJA,ZKM-a i Akademije dramske umjetnosti duboko uznemiruje, stvara osjećaj tjeskobe i zabrinutosti. Literarni predlošci prema čijim je motivima nastala predstava datiraju iz dva različita vremena. Ödön von Horváth svoj roman piše u egzilu bježeći od nacista i iz rakursa gimnazijskoga profesora povijesti daje moralnu dijagnozu društva koje se ne opire ideološkome diktatu i mladosti koja je lijena, bahata te puna prezira. S druge strane knjiga Heroji: masovna ubojstva i samoubojstva talijanskoga filozofa Franca Bifa Berardija donosi suvremene monologe mladih ljudi koji si dodjeljuju ulogu Boga odlučujući o životu i smrti, svojoj i tuđoj. Spajanjem dvaju, udaljenih, tekstova jasno se podcrtava koliko je ova opasna ideologija duboko pustila korijenje. Ona nikad nije nestala, već se samo pritajila i čeka pogodno tlo da proklija. U ovoj je predstavi to neimenovana zemlja i samim time to može biti bilo koja zemlja. A lako se u njoj prepoznaje i naša zemlja ili ono što bi ju u skoroj budućnosti moglo zadesiti.
Predstava je mračna i surova u prikazu suvremenih tendencija u društvu, koje do ekstrema dovode mladi. Glumački ansambl (Boris Barukčić, Lucija Dujmović, Ivana Gulin, Ugo Korani, Ivan Pašalić i Bernard Tomić) uvjerljivo i precizno daje sliku današnje mladeži – mladeži bez Boga, koja o svijetu promišlja suprotno od vrijednosti koje su im humanističkim odgojem i obrazovanjem (očito bezuspješno)prenošene. Štoviše, s prezirom i dozom gađenja odnose se prema učitelju (Rakan Rushaidat), koji koliko god da se nastoji približiti mladima birajući način na koji komuniciraju, zapravo se još i više od njih distancira i ne uspijeva prenijeti poruku razumijevanja i tolerancije (i crnci su ljudi). Ne zato što nije autentičan, već zato što je to nemoguće. Zašto je nemoguće?
Zato što ta mladež prezire čovječanstvo i humanost, a pokreće ih prezir prema ljudskim bićima niže vrste. Oni sami su evoluirali, oni su iznad svih zombija koji sačinjavaju čak 94 % čovječanstva, oni imaju moć, oni odlučuju o životu i smrti. A ta je smrt u njihovim rukama ponižavajuća, okrutna, divljačka i mučna. Pa iako djeluju da su izvan kontrole i pod utjecajem svoje dijagnoze, oni su neočekivano suvisli dok argumentiraju svoje viđenje svijeta, svoje razloge i postupke. Hladni i distancirani, koriste se svim dostignućima suvremene civilizacije, koja im omogućava da postanu još okrutniji i da dokumentiraju svoje ubilačke pohode.
Upravo je stoga scena ogoljena, a scenografiju (Borut Šeparović i Konrad Mulvaj) čine računala i veliki ekrani – svijet u kojem ovi mladi egzistiraju. Osim toga, uporaba videozapisa i aplikacija poput Snapchata ( MONTAЖSTROJ &Mitropa)omogućava gledatelju da u svijesti zadrži spoznaju da se radi o mladima, bez obzira koliko krvoločna zvjerad jesu ti mladi.
E-postojanje je naglašeno svakodnevnom odjećom koja se obješena nalazi duboko u dnu pozornice i iz toga običnog sporednoga svijeta, bezbožna mladež ulazi u svoj stvarni, a virtualni svijet. Odjeveni komotno, za po doma, umrežuju se i zaštićeni nickovima lako dostupne komercijalne igrice koriste kao poligon za uvježbavanje ubijanja. Glazba (MONTAЖSTROJ, Michel Corrette i Antonio Vivaldi) izvrsno doprinosi cijeloj atmosferi koju ova predstava postiže od prve minute, naglašava stanje svijesti mladih protagonista i osjećaj tjeskobe kod gledatelja, koji kulminira kad, nošeni zvonkim djevojačkim glasom i baladičnim stilom iz pozadine, dopru stihovi natural born killers…
A upravo u to vjeruju ovi mladi. Oni su rođeni ubojice. Uvježbani i opasni. I samo u par trenutaka u pripremi za ubilački pohod u školu, ovi mladi pokazuju znake ljudskosti. Prvi, kada odjeveni u vojničku odjeću (kostimografkinja Marta Žegura) i naoružani do zuba na glavu stavljaju šilterice i na tren pred očima gledatelja postaju tek obični klinci i drugi, kada se obraćaju svojim roditeljima s porukom da ne krive sebe. A onda u trenu ponovno postaju egzekutori koji s adrenalinskim nabojem planiraju smrt, svoju i tuđu.
Međutim, predstava donosi i zanimljivu promjenu paradigme. Naime, Andersa Breivika, desničarskog ekstremista i masovnog ubojicu igra djevojka. No, ne razlikuje se Breiviksamo po tome. Njegov je kostim bitno drugačiji – nema militantnih obilježja na svojoj odjeći, štoviše Breivik nosi odijelo i dok se u završnici dvojica ubojica/samoubojica uz puno nabrijavanja spremaju na svoj pohod, Breivik hladno, smireno i uz repetitivno automatizirano ponavljanje nišani prema publici. Promjena ekstremističkoga obrasca vidljiva je i u tome što se Breivik nakon terorističkoga napada ne odlučuje na samoubojstvo, već dodjeljuje sebi ulogu mučenika. Čitanjem govora na publiku, Breivik propovijeda svoju istinu.
Taj je trenutak možda, unatoč brojnim teškim scenama, meni osobno i najmučniji trenutak. Jer koliko god da je ta promjena zanimljiva, s druge je strane zastrašujuća i apokaliptična najava nove generacije rođenih ubojica.
BILO BI ŠTETA DA BILJKE KREPAJU- MAŠA RIMAC JURINOVIĆ
Komorno kazališno istraživanje Bilo bi šteta da biljke krepaju Ivora Martinića započinje završetkom jedne, rekla bih, dugogodišnje ljubavne veze. Ona (Maja Posavec)odlazi iz stana u kojem su zajedno živjeli. On (Pavle Vrkljan) ostaje. Ona se neprestano vraća. Mora postojati neki razlog. Možda ne mogu podijeliti do kraja baš sve što su nekad dijelili?
A u trenutcima njezinih povrataka dijele još samo biljke ostale u stanu i sjećanja. Jedinstveni u želji da biljke prežive i ne tako jedinstveni u sjećanjima. Izvlače ih, prilikom svakoga susreta, na svjetlo,iz mračnih zakutaka u kojima se prelijevaju svjesno i nesvjesno.
Njoj je to prisjećanje važnije nego njemu. Barem se tako čini. Ona ga svaki put traži da se sjeti konkretnoga, za njihovu vezu i iz njezine perspektive, važnog događaja. On ne može. To je problem. Uvijek, neovisno o statusu veze. U svojim nastojanjima da se on (neuspješno) sjeti nečega što je njoj važno uspostavlja se tipski odnos. Ona je nježna, krhka, svakodnevna, traži odgovore, treba zaključenje. On je pomalo zarobljen u onom osjećaju čudnosti kada u nekom intimnom okruženju (u trenirci i modno nespojivom džemperu), nakon prekida, razgovaraš s osobom s kojom si do jučer bio par, a danas ju nećeš poljubiti ni iz navike ni iz želje; balansiraš između opravdavanja i obrane svojih postupaka i riskiraš da te suprotstavljena strana proglasi površnim.
Ona ne može pustiti, ne može prihvatiti da se on ne sjeća. I u svojim vraćanjima uvijek iznova otvara istu temu. I u trenutku kada repetitivnost zavlada izvedbom, događa se svojevrsni obrat – iste rečenice zvuče bitno drugačije kada ih izgovara on i kada ih izgovara ona. Tipski se odnos urušava pred očima gledatelja, a njihova veza postaje univerzalna ljubavna priča i u isti mah, i nespojivo, nalik na neke samo moje davno okončane ljubavne priče. Toliko davne da su danas samo sjećanja.
A ima li išta varljivije od sjećanja? Svaki je put za nijansu drugačije. Krhko je tkanje koje nam daje smisao. Objašnjava neobjašnjivo. Pomaže nam da pozicioniramo i razumijemo sebe u odnosima koje smo uspostavljali, gradili, nadograđivali i razgrađivali. Naša sjećanja bitno određuju naše odnose. Određuju naš život. Određuju nas. Pogotovo na samome kraju.
I baš na samom kraju kad se on sjeti, to sjećanje ne najavljuje pomirbu i neku inačicu živjeli su sretno do kraja života, ali omogućava pomirenje – sa samim sobom, s nama, sa situacijom u kojoj jesmo, neovisno jesmo li ju odabrali. To sjećanje daje legitimnost našoj prošlosti,ostaje kao zalog svemu što će nam se tek dogoditi. Dokazuje da smo jednom živjeli i dijelili osjećaje, misli i zbivanja s drugima. Zato ih izvlačimo na svijetlu površinu svjesnoga i javnoga, zalijevamo ih pažnjom i čuvamo od svega što im može nauditi.
Bilo bi šteta pustiti da sjećanja krepaju. Jer, u konačnici, to je sve što imamo.