Kako čitati suvremenu plesnu izvedbu?

Mjesto provedbe: Split i Knin

Provoditeljica radionice: Iva Nerina Sibila

Ova dvodnevna radionica osmišljena je kako bi zainteresiranoj publici omogućila informativan i dinamičan susret s osnovnim pojmovima suvremenog plesa 20. i 21. stoljeća.
Sastoji se od dvije dvosatne teorijsko – praktične sesije, u kojima smo kroz seriju video isječaka i diskusija o viđenom proći kroz neke od najznačajnijih pojava i figura modernog i suvremenog plesa u Europi i Americi. U radionici je riječ o počecima 20. stoljeća i zaviriti u berlinske i pariške plesne filmske arhive, krenuti od Umirućeg labuda Ane Pavlove prema Vještičjem plesu Mary Wigman, zatim razmotriti američku modernističku scenu i klasike plesa poput Marthe Graham i Merce Cunninghama. Europskim suvremenim plesom bavit ćemo se kroz belgijsku i britansku scenu 80-ih i 90-ih i utjecaj plesnog filma na širenje plesa izvan kazlišnih scena. Suvremene plesne i izvedbene prakse nezaobilazne su bez radova Xaviera Le Roya i Jeromea Bela…

Praktični dio sastoji se od demonstracija plesnih tehnika i koreografskih strategija, uz zajednički pokušaj ulaska u tjelesnu i plesačku stranu onoga što gledamo.
Za radionicu nije potrebno nikakvo plesno iskustvo, nego samo interes i znatiželja. Praktični dijelovi bit će prilagođeni i dostupni svakom / svakoj pojedincu / ki.

Cilj radionice je približiti načine doživljavanja i razumijevanja raznih plesnih stilova, u odnosu na vrijeme i mjesto na kojemu su nastali te ponuditi polaznicima alate za iščitavanje značenja, koreografskih namjera ili emotivnih poticaja.

 

Kako čitati suvremenu (plesnu) izvedbu –  bilješke za radionice s novom publikom

Suret nove publike i suvremenog plesa, najčešće je obilježen velikom distancom kojoj je uglavnom uzrok slaba dostupnost suvremeno-plesnih sadržaja u javnom prostoru. Unutar te distance nailazimo na nekoliko mitova o plesu koje ću razmotriti u ovoj bilješci, kao uvod za radionički proces.

Mit #1: Ples je univerzalan i samorazumljiv

Kako je sredstvo plesa tijelo, a ljudsko tijelo je univerzalna kategorija, i kako je ples neverbalan izričaj, podrazumjeva se da ples komunicira neovisno o kontekstu u kome je nastao. No, susret nove publike s plesnim izričajem nije tako jednostavan. Unatoč univerzalnosti tijelai univerzalnosti osnovnih elemenata koje čine svaku plesnu izvedbu, a to su ritam, prostor, vrijeme i dinamika tijela u kretanju, svaki kontekst proizvodi svoj plesni leksik, svoju estetiku i svoju tjelesnost. Način na koji se kontekst ispisuje plesom i na koji ples oslovljava svoj kontekst, ključ je za dublje povezivanje publike ili čitanje suvremene plesne izvedbe.

Ostavimo li načas pojam suvremenog plesa i pogledamo li ples kao fenomen, jasno je da svaka zajednica ima svoj pristup plesnom kretanju. Najčitljivije je to promatrati u folklornom plesnom izričaju u koji su izravno upisani način života, konfiguracija krajolika, odnos prema onostranom, kolektivni temperament, arhetipski ili mitološki imaginarij. Na isti način možemo promatrati suvremene urbane plesove od kojih su najpozantiji hip-hop ili break-dance. Svaka ekipa kao mikro zajednica ima svoj specifični i prepiznatljiv stil koji brani i u koji je upisan specfični svjetonazor, emocija i zajednička povijest. Dakle, višeslojno zajedništvo određene grupe unutar svog konteksta organizira plesni leksik i tjelesnost njihovog plesa.

Proširimo li ovaj način razmatranja na suvremeni ples, princip susreta publike s plesnom izvedbom je sličan. Ples nastaje u kontekstu, arecipročno plesnost oslovljava svoj kontekst. To konkretno znači da kao nova publika pri susretu s novom predstavom ulazimo u komunikaciju sa sistemom tjelesnih ideja i izvedbene logike koja je specifična, čije se razumijevanje ne podrazumijeva, kao ni naša izravna identifikacija sa sadržajem ili estetikom.

Suvremeni ples, dakle, nije univerzalna kategorija, već upravo suprotno, pod taj pojam ulaze vrlo  divergentni izričaji kojima su zajednički osnovni elementi plesne forme:  živa izvedba i plesačko ishodište izvođača i autora. Estetika, forma, odnos prema publici, sadržaj, odnos prema tradiciji plesa i koreografije, teorijsko i političko sidrenje, pristupi tjelesnosti kao i ostala autorska građa predstavljaju potpuno  otvoreno i eksperimentalno polje. Stoga je terminološki moždatočnije govoriti o  suvremenim plesnim praksama kako bismo izbjegli upise i očekivanja koje pojam ples u sebi nosi, a sve u svrhu smanjivanja distance s početka ove bilješke.

Mit #2:Ples je plesan

Tradicionalni pojam plesa u sebi nosi arhetipski upis, rječima Isadore Duncan ples je „neobuzdani dionizijski ushit“.  Ples, u svom ritualnom obliku energetski pročišćava, povezuje s onostranim. U svom društvenom obliku, ples je zajedništvo, zabava, uzbuđenje proizvedeno dijeljenim fizičkim zanosom. U tradicionalnim, spektakularnim ili klasičnim formama, ples je prepoznatljiv kod koji potvrđuje ustaljene društvene odnose, susreće potrebe publike za tjelesnom virtuoznošću, jasnom dramaturškom linijom, emocionalnim i senzualnim nabojem. Unutar tih kategorija –  prepoznatljivih plesnih formi poput klasičnog ili suvremenog baleta – nailazimo na puno lakšu identifikaciju i povezivanje šireg spektra publike. Leksik plesa je standardiziran, glazba najčešće ima očekivanu funkciju emocionalnog i dinamičkog motivatora,  plesačka tijela su mlada i virtuozna, predstave se odvijaju unutar porepoznatljive konvencije i izvedbenih prostora koji imaju tradiciju elitnog društvenog događaja.

U izvedbama koje smještamo u pojam suvremenog plesa, ili suvremenih plesnih / izvedbenih praksi, sve ovo dolazi u pitanje. Pomaknemo li stoga očište s pojma ples na pojam suvremen, pristup može biti znatno olakšan potencijalnoj publici. Naime, kao što postoje razni pristupi pojmu plesa, tako postoje i razni pristupi pojmu suvremenosti. Najočitije, suvremeno je ono što postoji uz nas u našem vremenu i što su-oblikuje naš realitet. Govorimo li o suvremenoj umjetnosti, važno je razlučiti da nije svaki umjetnički rad koji nastaje u recentnom razdoblju nužno suvremen u smislu da promišlja svoju su-vremenost na  autentičan, kritičan, inovativan način. Plesne prakse koji na ovakv načine misle sebe, isto kao suvremena glazba ili suvremeni likovni izričaj, biti nužno neprepoznatljive i zbunjujuće, iskoračujući izvan gabarita vlatitog medija.

U susretu nove publike sa suvremenim plesom nailazimo na nelagodu jer ono što se događa na sceni nije čitljivo na način koji je uvriježen i poznat. Suvremena umjetnost da bi zaista bila relevantna, mora biti barem maleni korak ispred suvremenosti koja nam je lagodna i prepoznatljiva. Ona mora otvarati nepredvidiva i riskantna područja koreografskih i plesačih modusa.

Mit #3 – Suvremeni ples je nerazumljiv

Uspostavimo li suvremeni ples kao praksu koja inovira u kodove vlastitog medija, kako se onda nova publika susreće s plesnom izvedbom? Prva nužnost  je ulazak plesne građe u širi kulturni prostor i prodor informacija o umjetnicima, temama, formama, diskusijama koje se otvaraju unutar plesne zajednice. Druga nužnost je navika gledanja, otvaranje prema izvedbama koje namjerno rezoniraju nejasno, riskirajući komunikaciju na intuitivnom, simboličkom, zaumnom registru.

I na koncu, zaista dobar plesni rad, untoč svojoj originalnosti, unikatnosti, začudnosti, specifičnoj su-vremenosti, odnosno upravo zbog toga, preskočiti će granice vlastitog konteksta i komunicirati iz generacije u generaciju svoj van-vremenost.

Iva Nerina Sibila