Međunarodni dan plesa, 29. travnja 2016.

SVJETSKA PORUKA

KARAKIA

(Molitva)

dodirnuti svemir

izvor naše božanskosti

osvjetljavajući

lice predaka

tako da možemo vidjeti našu djecu

 

tkani gore, pokraj, dolje

sjedinjeni svi u

našem tijelu i kostima

i sjećanju

 

Zemlja se okreće

ljudi masovno migriraju

kornjače se okupljaju u tihoj pripremi

srce je ozlijeđeno

 

plešimo

pokret ljubavi

pokret pravde

svjetlo istine

 

Autor: Lemi Ponifasio

(S francuskog prevela: Katja Šimunić)

 

Salā Lemi Ponifasio samoanski je umjetnik: koreograf, redatelj i dizajner. Godine 1995. utemeljio je MAU u Aucklandu (New Zealand) kao transformativnu akciju, radeći u zajednici i surađujući s umjetnicima širom svijeta. MAU je samoanska riječ koja označava objavu istine.

Posebne i jedinstvene genealogije, Ponifasijevo radikalno stvaranje izazov je konvencionalnim definicijama. Njegov umjetnički svijet usmjerava suvremenoga pojedinca prema drugim dimenzijama svjesnosti upotrebljavajući usporavajući ritam unutar svoje stroge estetike – palete crnih, invertiranih, snolikih slika: ceremonijalnog, žrtvujućeg tijela, unutrašnjeg prostora zvuka, svjetla i tame.

Ponifasio predstavlja svoj rad širom svijeta uključujući Avignonski festival, BAM New York, Ruhrtriennale, Edinburški međunarodni festival, Théâtre de la Ville u Parizu, Kulturni centar Onassis u Ateni, londonski Centar Southbank, Holland Festival, torontski festival Luminato, Wiener Festwochen, Berliner Festspiele, Santiago a mil, Praško kvadrijenale i Venecijanski bijenale.

Ponifasiovi recentni radovi jesu Lagimoana (2015) za 56. Bijenale likovnih umjetnosti u Veneciji, Apocalypsis (2015), opera R. Murraya Schafera u sklopu festivala Luminato u Torontu, I AM: Mapuche (2015) i MAU Mapuche (2016) sa starosjediocima u Čileu, I AM (2014) u povodu stote obljetnice Prvoga svjetskog rata, premijerno izveden na Avignonskom festivalu potom na međunarodnom festivalu Ruhrtriennale i Aucklandskom umjetničkom festivalu. Njegove druge kreacije uključuju: The Crimson House (2014) kojim propituje prirodu moći i svijet koji sve vidi, a ništa ne zaboravlja, Stones in Her Mouth (2013), rad s Maurkama kao prenositeljicama životne moći govorništvom i drevnim napjevima, operu Prometej (2012) Carla Orffa za Ruhrtriennale, Le Savali: Berlin (2011), suočavanje imperijalnoga grada Berlina s vlastitim zajednicama imigrantskih obitelji u potrazi za pripadnošću suspregnutom prijetnjom deportacije, Birds with Skymirrors (2010), odgovor na nestajanje pacifičkih otoka, domovine većine njegovih izvođača, suočenih s devastacijom otoka zbog klimatskih promjena, Tempest: Without a Body (2008) o moći i teroru i nezakonitoj upotrebi državne sile nakon 11. rujna.