Ples pripada svima. On jamči radost i nadahnuće onima koji u njemu sudjeluju i onima koji ga gledaju. Jezik plesa ne poznaje granice. On dopire do ljudi bez obzira na njihovu klasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost, bez obzira na njihovo obrazovanje.

Ples ne zahtijeva ni pero ni kist. Jedino neophodno sredstvo, ljudsko je tijelo. Tko zna plesati, zna hodati. Ples traži potpuno predavanje od onih koji se njime počinju baviti.

Walt Whitman je napisao: «Rekao sam da duša nije ništa drugo nego tijelo. Rekao sam da tijelo nije ništa drugo nego duša»

Ovaj vrlo poseban dan posvećen je jeziku koji svatko na ovome svijetu može govoriti, prirođenom jeziku naših tijela i duša, naših predaka i naše djece.

Ples je disciplina, posao, učenje, komunikacija. Plesom štedimo riječi koje neki ljudi možda ne bi razumjeli, a za uzvrat stvaramo univerzalni jezik svima nam blizak.

Danas, na međunarodni Dan plesa, pitam se, što bih poručila plesačima naše zemlje? Mi nismo ti moćnici koji vladaju svijetom i šire se na prostranstva svemirskog reda. Naš mali planet Zemlja jedinstven je u svojoj ljepoti i jedini naš dom.

Zaplešimo na svoj jedinstveni ritam u međusobnom skladu jedni s drugima.

Slavite beskonačnu koreografiju života Kroz vrijeme, kroz razdoblja, umjetnost je ono što uglavnom opstaje. Umjetnost je, čini se, sve što čovječanstvo ostavlja svojim nasljednicima – bilo da se radi o zgradama, knjigama, slikama ili glazbi. Ili pokretu i plesu. U tom smislu, ples shvaćam kao najaktualniju i najsuvremeniju povijesnu lekciju, budući da je u stalnoj...

U Velikom predgovoru Knjizi pjesama, antologiji kineske poezije od 10. do 7. stoljeća prije Krista, rečeno je: “Osjećaji su se uzbunili i preuzimaju oblik riječi. Ako riječi nisu dostatne, govorimo uzdasima. Ako uzdasi nisu dostatni, mi ih pjevamo. Ako pjevanje nije dostatno, tada nesvjesno naše ih šake i naša stopala plešu. ”