PROGRAM „SVE U JEDAN“
razvoj publike u odgojno-obrazovnim institucijama i institucijama socijalne skrbi kroz kontinuirani kulturno-interaktivni kazališni program 

Autorice programa: Nikolina Rafaj i Nina Križan
Produkcija: Hrvatski centar ITI
Suradnja s Centrom mladih Ribnjak, Domom za starije i nemoćne osobe Ksaver te Učeničkim domom Dora Pejačević

Program Sve u jedan zamišljen je s ciljem transgeneracijskog povezivanja učenika iz učeničkih domova i domova za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi s umirovljenicima iz ‘druge vrste’ domova.

Ovaj program prvenstveno je namijenjen štićenicima u odgojno-obrazovnim institucijama i institucijama socijalne skrbi (domovi za starije i nemoćne, učenički domovi, domovi za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi) iz razloga što ne postoji na razini sustava obavezan kurikulum koji bi navedenim štićenicima omogućio kontinuirano korištenje kulturnog programa. Riječ o populaciji koja je socijalno-ekonomski marginalizirana te najčešće pohađa one programe koji im se nude kroz instituciju u kojoj su smješteni. Veliki broj „kulturno-umjetničkih“ aktivnosti tih institucija vode osobe koje nemaju obrazovanje iz umjetničkog područja već su odgajatelji/socijalni radnici/pedagozi/njegovatelji te institucije s interesom prema nekom umjetničkom polju. No bez obzira na njihove dobre namjere da povećaju broj aktivnosti za svoje štićenike, riječ je često o programima koji nemaju veliku umjetničku vrijednost i stručno kulturno-edukativno vodstvo. Upravo zato smatramo važnim raspisati program koji će se baviti kazališnom edukacijom tih štićenika kroz interakciju sa samim kazališnim umjetnicima.

Kroz projekt težnja je otvoriti prostor dijaloga dvije udaljene dobne skupine uslijed zajedničkog mapiranja tema i interesa koje dijele, kao i poticanje kreativnog mišljenja kroz dramske vježbe kroz koje međusobno razmjenjuju, a zatim i oblikuju i zapisuju narative u obliku kraćih dramskih formi koje će poslužiti kao ishodišni materijal za istraživanje formata monodrame.

Kao format, monodrama podrazumijeva drugi način komunikacije s publikom, kao i činjenicu da se izvođač-ica naglašeno oslanja na druge izvedbene elemente – poput video i audio materijala, svjetla, rekvizite… te u njima pronalazi partnera, suigrača, sukreatora i slično. Također kao jedan od ključnih pojmova za promišljanje nameće se i interaktivnost koja izaziva i ruši tzv. četvrti zid, ali i često rezultira upravo suprotnim, mehanizmi koji publiku izlažu i dovode pod ‘svjetlo reflektora’ nerijetko kao produkt ispoljavaju upravo dodatno povlačenje, zatvaranje i bijeg u ‘zonu komfora’.

Upravo iz navedenog, format monodrame opstoji kao odličan poligon za istovremen razvoj i istraživanje afiniteta kao i interesa publike, a također se otvara i prostor za istraživanje uopće mogućih načina interakcije s publikom.

Sadržaj programa podijeljen je u četiri radioničke faze  – u prvoj sudjeluju umirovljenici i učenici zajedno, u drugoj samo umirovljenici, u trećoj samo učenici, te u četvrtoj zaposlenici učeničkih i umirovljeničkih domova. Zadnja peta faza, odvija se u drugim gradovima, gdje se s formiranim izvedbenim materijalima nastalim kroz radioničke korake, oni testiraju pred drugim publikama. Naglasak je na otvorenoj formi, unutar koje publika aktivno sudjeluje u nastalim monodramama te nakon svake izvedbe slijedi i okrugli stol, s naglaskom na publici kao dominantnom ‘suigraču’ unutar te vrste dramskog iskaza.

U programu sudjeluje 4 izvođača-ice, dramaturginja, a naglasak se stavlja na publiku iz učeničkih i umirovljeničkih domova. Kroz direktnu komunikaciju s gledateljima koji postaju sastavnim dijelom izvedbe, u pomaku od klasičnih interaktivnih komada, teže se poticati drugačiji način promišljanja same izvedbe, ali i autorefleksija nad pozicijom gledatelja uopće.

1. U prvoj fazi  kroz vođene improvizacijske vježbe s učenicima i umirovljenicima radi se na pronalasku univerzalnih tema, odnosno onog što premašuje generacijsku razliku, već ostaje zalogom interesa za obje skupine. Težnja je akumulacija materijala, rad na grupnoj kreativnoj arhivi iz koje će se zatim crpiti teme za sljedeći korak u kojem svaki učenik ‘posvaja’ jednu priču i-ili sjećanje umirovljenika kao i obrnuto, te se kroz sljedeće susrete fokusiramo na konstitutivne elemente vezane uz dramsko pismo – poput strukture, lika, monologa,… polaznici testiraju usvojena znanja preuzimajući sadržaj koji ‘nije njihov’, odnosno pišu imajući na umu dominantno tuđu perspektivu. Uz međusobno kreativno povezivanje polaznika različitih dobnih skupina, teži se propitati koje su to teme značajne obje skupine za koje često manjka sadržaja koji bi se bavio njihovim ‘temama’.
2. Druga faza usredotočena je na moguće načine interakcije unutar forme monodrame, preuzimajući sadržaj iz prve faze, zajedno s izvođačem-icom, unutar radioničkog program s umirovljenicima testiramo na koje sve načine oni kao publika mogu utjecati na izvedbu. Izvedba se otvara za njihovo sudjelovanje, primjerice u mogućnosti utjecaja na izvedbene elemente – glazbu, svjetlo, rekvizite i slično. Na taj način umirovljenici postaju su-kreatori izvedbe koja se događa u tom trenutku.
3. Treća faza usredotočena je na temu ‘opcije višestrukog izbora’ koja je jako često prisutna unutar igara, a sve češće ulazi i u mediji filma i kazališta. S učenicima zajednički ‘rastvaramo’ materijal monodrame i imaginiramo moguća račvanja u kojima izvedba može ići. Na taj način oni iz druge perspektive postaju aktivni su-kreatori izvedbe, a upoznaju se i s novim izvedbenim formatom.
4. Četvrta faza fokusira se na zaposlenike domova, koji često zbog brojčanog manjka kapaciteta nemaju vremena i-ili prilike upoznavati se s kreativnim načinima koje bi mogli primjenjivati u vlastitom svakodnevnom radu s korisnicima domova. Zbog toga ova faza zamišljena je kao zbir intenziva s izvođačima-ica i dramaturginjom gdje se uče i testiraju konkretne kreativne alatke i vježbe koje ostaju zalogom za budući rad.
5. Zadnja faza fokusirana je izvedbe van Zagreba, s ciljem testiranja nastalih monodrama iz radioničkih faza s novim publikama. Izvedba bi bila otvorenog principa te bi se publika aktivno uključivala u izvedbe. Težnja je testirati kako publika i van radioničkog konteksta može biti su-kreator izvedbe.