Svjetski dan kazališta
27. ožujka 2009.
Sva ljudska društva su spektakularna u svojoj svakodnevici i stvaraju spektakle* u posebnim trenucima. Spektakularna su kao oblik društvene organizacije i stvaraju spektakle kao što je i ovaj koji ste došli vidjeti.
Augusto Boal
Čak i kada nismo svijesni, ljudski odnosi strukturirani su na kazališni način: upotreba prostora, jezik tijela, izbor riječi i modulacija glasa, sukob ideja i strasti, sve što pokazujemo na pozornici proživljavamo u vlastitom životu: mi smo kazalište!
Nisu samo vjenčanja i sprovodi spektakli, već i svakodnevni rituali koji su nam toliko poznati da ih nismo niti svjesni. Nisu samo svečanosti kazlište, već i jutarnja kava i izrečen dobar dan, sramežljivo udvaranje i bujice strasti, zasjedanje Sabora ili diplomatski sastanak – sve je kazalište.
Jedna od primarnih funkcija naše umjetnosti je osvijestiti te predstave iz svakodnevnog života u kojima su glumci ujedno i publika, u kojima su pozornica i publika jedno. Svi smo umjetnici: stvarajući predstavu učimo vidjeti ono što je očitio, a mi smo nesposobni vidjeti jer smo navikli jedva pogledati. Ono što nam je poznato postaje nevidljivo: nasuprot stvaranju predstave kada je svjetlo upereno na pozornicu našeg svakodnevnog života.
U rujnu prošle godine bili smo iznenađeni teatralnim otkrićem: mi koji smo mislili da živimo u sigurnom svijetu, iako ratovi, genocid, pokolj i mučenje svakako postoje, ali daleko od nas u udaljenim i divljim zemljama, mi koji smo živjeli sigurno ulažući novac u neku uglednu banku ili ruke nekog poštenog mešetara na burzi – nama su rekli da taj novac ne postoji, da je bio virtualan, ružna izmišljotina nekih ekonomista koji nisu bili izmišljeni, a niti pouzdani ili ugledni. Sve je to bilo samo loše kazalište s tužnim zapletom u kojemu su rijetki zaradili mnogo, a mnogi izgubili sve. Političari bogatih zemalja održavali su tajne sastanke i nalazili magična rješenja. Mi, žrtve njihovih odluka, ostali smo publika iz zadnjih redova balkona.
Prije dvadeset godina, u Rio de Janeiru, režirao sam Racineovu Fedru. Scenografija je bila oskudna; kravlja koža na podu, uokolo bambus. Prije početka predstave govorio sam svojim glumcima: Fikcija koju smo svakodnevno stvarali sada je gotova. Kada pređete ovaj bambus nitko od vas nema pravo lagati. Kazalište je Skrivena Istina.
Gledajući svijet dalje od privida, vidimo tlačitelje i potlačene u svim društvima, etničkim skupinama, rodovima, slojevima društva i kastama, vidimo nepravedan i okrutan svijet. Ali na nama je da stvorimo drugi svijet jer znamo da je taj drugi svijet moguć. Naša je dužnost stvoriti ga vlastitim rukama, izlazeći na pozornicu, u publiku i život.
Sudjelujte u predstavi koja će početi; poslije kod kuće sa svojim prijateljima glumite svoje vlastite predstave i pogledajte ono što nikada niste mogli vidjeti: ono što je očito. Kazalište ne može biti samo događaj – ono je način života.
Glumci smo svi mi, a građanin nije onaj tko živi u društvu nego onaj tko ga mijenja.
Augusto Boal
S portugalskoga prevela:
Marijana Ivković
*Espetáculo ujedno znači i predstava