Poruka za Svjetski dan kazališta, 27. ožujka 2025.

Autor poruke: Theodoros Terzopoulos, Grčka
– kazališni redatelj, edukator, autor, osnivač i umjetnički ravnatelj kazališnog ansambla Attis te pokretač Kazališne olimpijade (životopis)

 

Može li kazalište čuti poziv upomoć današnjih vremena, u svijetu osiromašenih građana, zaključanih u ćelijama virtualne stvarnosti, zakopanih u zagušljivoj privatnosti? U svijetu robotiziranih postojanja u totalitarnom sustavu kontrole i represije duž čitavog životnog spektra?

Bavi li se kazalište ekološkim uništenjem, globalnim zatopljenjem, golemim gubitkom bioraznolikosti, onečišćenjem oceana, otapanjem ledenih brjegova, sve raširenijim šumskim požarima i ekstremnim vremenskim prilikama? Može li kazalište postati aktivnim dijelom ekosustava? Kazalište već dugi niz godina promatra utjecaj ljudskih postupaka na planet, no teško mu je baviti se ovim problemom.

Brine li kazalište o ljudskom stanju pod utjecajem 21. stoljeća, gdje politički i ekonomski interesi, medijske mreže i tvrtke koje formiraju mišljenja manipuliraju građanima? Gdje društvene mreže, koliko god je olakšavale, grade golemi alibi za komunikaciju, jer pružaju potrebnu sigurnu udaljenost od Drugoga? Sveprožimajući osjećaj straha od Drugoga, od drugačijeg, od Stranca, upravlja našim mislima i postupcima.

Može li kazalište funkcionirati kao radionica suživota različitosti, a ujedno zanemariti krvavu traumu?

Krvava nas trauma zove da rekonstruiramo Mit. A riječima Heinera Müllera, „Mit je agregat, stroj na koji se uvijek mogu spajati novi i drugačiji strojevi. Prenosi energiju sve dok rastuća brzina ne eksplodira na kulturnom polju,“ a ja bih dodao i na polju barbarstva.

Mogu li kazališni reflektori rasvijetliti socijalnu traumu i prestati bacati obmanjujuće svjetlo na sebe?

Pitanja su to koja ne dopuštaju definitivne odgovore, jer kazalište postoji i traje zahvaljujući neodgovorenim pitanjima.

Pitanjima koje je potaknuo Dioniz, u prolazu rodnim mjestom, orkestrom antičkom kazališta, nastavljajući svoje nijemo progonstvo kroz krajolike rata, danas, na Svjetski dan kazališta.

Zagledajmo se u oči Dioniza, ekstatičnog boga teatra i Mita koji sjedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnost, dijete dvaput rođeno, od Zeusa i Semele, izricatelja fluidnih identiteta, ženskog i muškog, gnjevnog i dobrog, božanskog i životinjskog, na razmeđu ludila i razuma, reda i kaosa, akrobata na granici života i smrti. Dioniz postavlja temeljno ontološko pitanje, „o čemu se tu radi?“, pitanje koje potiče stvaratelje na sve dublje istraživanje sve do same srži mita i višestrukih dimenzija ljudske enigme.

Trebaju nam nove metode pripovijedanja koje čuvaju sjećanja i oblikuju novu moralnu i političku odgovornost koja će proizaći iz višeslojne diktature Srednjeg vijeka današnjice.

– Theodoros Terzopoulos

 

S engleskoga prevela: Ivana Ostojčić