SVJETSKI DAN KAZALIŠTA

 

ITI & SVJETSKI DAN KAZALIŠTA

 

ITI (International Theatre Institut) međunarodna je autonomna profesionalna organizacija, osnovana pri UNESCO-u, kojoj je cilj promicanje kazališne suradnje među članicama, kao i fluktuacija drama i dramskih pisaca kroz prevođenja, javna čitanja drama te predstavljanja pisaca i njihovih opusa u stranim zemljama. ITI danas broji preko sto nacionalnih centara na svim kontinentima te čini jednu od najvažnijih nevladinih institucija na polju izvedbenih umjetnosti.
Jedna od najstarijih manifestacija ITI-ja koja se kontinuirano provodi od 1962. godine je obilježavanje Svjetskog dana kazališta,
27. ožujka. Taj je datum odabran na 9. svjetskom kongresu ITI-ja 1961., a povezan je s otvorenjem prve kazališne sezone u Teatru nacija u Parizu.
Najimpresivniji popis poznatih imena iz svijeta kazališta zacijelo je popis autora poruke za Svjetski dan kazališta. Dovoljno ih je spomenuti tek nekoliko: Jean Cocteau, Arthur Miller, Peter Brook, Eugène Ionesco, Laurence Olivier, Richard Burton, Ellen Stewart, Martin Esslin, Edward Albee, Vaclav Havel i dr.
Svjetski dan kazališta je prigoda da kazališni ljudi podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva. Ujedno je to i prilika da shvatimo koliko kazalište pridonosi u produbljivanju razumijevanja i mira među ljudima čitavog svijeta. Tema poruke za Svjetski dan kazališta uvijek je vezana za kazalište i “multikulturalnu harmoniju”, a svake se godine prevodi na više od pedeset jezika. Uz međunarodnu poruku, neke zemlje, a među njima je i Hrvatska, imaju i nacionalnu poruku.
Kazališta širom svijeta obilježavaju Svjetski dan kazališta na razne načine; otvaranjem novih kazališta, objavljivanjem prigodnih problemskih tekstova, organiziranjem simpozija i okruglih stolova, emitiranjem snimki kazališnih predstava, održavanjem festivala, dodjelom nagrada istaknutim umjetnicima. Toga dana u mnogim zemljama igraju se predstave u dobrotvorne svrhe ili su ulaznice za kazališne predstave besplatne.

 

 

SVJETSKI DAN KAZALIŠTA U HRVATSKOJ

 

Hrvatsko društvo dramskih umjetnika dugo je godina organiziralo čitanje međunarodne poruke u Hrvatskoj. U nekoliko ratnih godina, na neko vrijeme prekinulo se čitanje međunarodne poruke, a nastalu prazninu HDDU popunjavao je čitanjem hrvatske poruke. Suradnjom Hrvatskog centra ITI-UNESCO i HDDU-a obnovljeno je slanje međunarodne poruke koja se, zajedno s hrvatskom, šalje svim kazalištima, medijima kao i svim članovima HDDU-a i Hrvatskog centra ITI-UNESCO. Poruke se obično čitaju prije početka predstave fragmentarno ili u cijelosti.

 

 

MEĐUNARODNA PORUKA 2006.

TRAČAK NADE
Svaki dan trebao bi biti Svjetski dan kazališta, jer u ovih dvadeset stoljeća, uvijek u nekom kutu svijeta bio je upaljen plamen kazališta.
Kazalište je uvijek bilo pod prijetnjom izumiranja, pogotovo kada se pojavila kinematografija, televizija, a sada i digitalni mediji. Tehnologija je napala pozornicu i marginalizirala ljudsku dimenziju na njoj. Pokušalo se stvoriti plastično kazalište, slično slikarstvu u pokretu koje je istisnulo riječi. Komadi bez riječi, bez svjetla, bez glumaca, samo su marionete u instalacijama.
Tehnologija je pokušala pretvoriti kazalište u vatromet sajamskog spektakla.
Danas smo svjedoci povratka glumca pred publiku. Danas smo svjedoci povratka riječi na pozornicu.
Kazalište se odreklo masovne komunikacije i prepoznalo svoje vlastite granice, nametnulo je prisutnost dvaju bića koja su nasuprot jedno drugoga te komuniciraju osjećajima, emocijama, snovima i nadama. Scenska umjetnost prestaje pričati priče da bi se raspravljalo o idejama.
Kazalište pokreće, osvjetljava, uznemiruje, zbunjuje, uzbuđuje, otkriva, provocira i ruši konvencije u dijalogu s društvom. Kazalište je prva od umjetnosti koja se usprotivila ništavilu, sjenama i tišini da bi stvorila riječ, pokret, svjetlo i život.
Kazalište je živo biće koje samo sebe uništava kada se stvori, ali se uvijek uzdiže iz pepela. To je magična komunikacija u kojoj svaka osoba daje i dobiva nešto što je mijenja.
Kazalište odražava egzistencijalnu ljudsku tjeskobu i otkriva ljudsko stanje. Nisu autori ti koji govore kroz kazalište, već društvo toga vremena.
Kazalište ima vidljive neprijatelje; nedostatak umjetničkog obrazovanja u djetinjstvu, bijedu koja vlada svijetom i drži publiku podalje od kazališta, ravnodušnost i prezir vladajućih koji bi ga trebali promovirati.
Nekada su bogovi i ljudi komunicirali na sceni, danas čovjek govori čovjeku. Zbog toga, kazalište mora biti veće i bolje od života samoga. Kazalište je čin vjere u vrijednost mudre riječi u besmislenom svijetu. Ono je demonstracija vjere u ljudska bića koja su odgovorna za svoju sudbinu.
Moramo doživjeti kazalište da bismo shvatili što nam se događa, da bismo prenijeli bol koja nas okružuje, ali isto tako da bismo ugledali tračak nade u kaosu i svakodnevnoj noćnoj mori.
Neka dugo žive svećenici kazališnog obreda! Neka živi kazalište!
VICTOR HUGO RASCON BANDA, meksički dramski pisac Sa španjolskoga prevela: Đive Zuber

 

HRVATSKA PORUKA ZA 2006.


Zar je važna riječ?
Što nam još nudi ta kazališna riječ i tko to za njom ima potrebu?
Imamo li mi koji se bavimo kazalištem onu uzvišenu i svetu energiju bez koje nema oblikovanja riječi, bez koje je nemoguće kreirati kreaciju? Imamo li je još uvijek ili se izgubila u potrazi za jednostavnijim, bržim načinom izraza, u zaboravu ljudske gluposti, u agresiji površnih, nemilosrdnih, opakih, nekih drugih medija?
Je li kazalište postalo samo sebi svrhom, je li kazalištu postala nevažna i dosadna i pretenciozna, nerazumljiva i suvišna – riječ? Postoji li u nama još uvijek ona davna, iskonska potreba – reći riječ
drugom čovjeku?
I što je, zapravo, riječ?
Riječi su: Biti ili ne biti, riječi su: I Brut je častan čovjek, riječi su: Kraljevstvo za konja, riječi su: Nešto je trulo u državi Danskoj, riječi su: Riječi, riječi, riječi...
I ta se riječ u kazalištu svakom novom predstavom iznova rađa, iznova pronalazi njezin krajnji smisao, iznova artikulira, iznova interpretira, iznova gubi i traži. Tu riječ izgovara glumac, mučeći se kao dijete koje uči govoriti. Pa muca, zastajkuje, grca, smije se svojoj muci, plače nad svojom nemoći, nad svojom lažnom riječju, pa hvata pravi ton, pravu boju, točnu logiku, iskrenu intonaciju. I koliko god se trudi tijelom, kostimom, golotinjom, gestikulacijom... upotpuniti svoje lice, pronaći svoju ulogu u svome fizisu i svojoj duši, ona zadnja, krajnja izdajnička riječ bit će ta koja će odrediti kvalitetu i točnost njegova stanja i njegove stopljenosti s ulogom, njegova pogotka u bit problema. Ona misao u mozgu kojom će interpretacija riječi dobiti svoj konačni smisao bit će njegov smijeh i zadovoljstvo jer je točnošću izgovora podario sebi svoju ulogu.
U početku bijaše riječ.
U neka davna vremena riječ je počela ljudski život. I stvorila cijeli svijet. U stvaranju teatarskog cijelog svijeta (a cijeli svijet je pozornica) ona nam i dalje pokazuje svjetlo koje će biti. U rađanju naših umjetničkih, izmaštanih, nepostojećih, tuđih i svačijih scenskih života, riječ nam daje putokaz i smiraj. I čini nas sigurnim.
Daje nam okvir i spremnost na rizik, daje nam smisao. Daje nam pristup u duh nekih napisanih ljudi, nekih napisanih sudbina. Riječima mislimo i stvaramo, riječima oblikujemo neizdrživu potrebu kojom učimo kazalište. I dok god ustrajemo u ljubavi spram riječi, dok god obnavljamo i u njoj uživamo, voljet će nas taj drugi čovjek koji nas gleda. Prožimat ćemo se ljubavnim riječima, on u tami publike, a mi u svjetlu pozornice. I ta će nam ljubavna igra uvijek i zauvijek podariti kazalište.
Jer, ostalo je šutnja. Kaže riječ.
ANJA ŠOVAGOVIĆ DESPOT, dramska umjetnica

 

 

MEĐUNARODNA PORUKA 2005.


U pomoć!
Kazalište, pritekni mi u pomoć! Spavam. Probudi me Izgubljen sam u tmini, povedi me barem prema voštanici Lijena sam, posrami me Umoran sam, pridigni me Ravnodušan sam, pogodi me I dalje sam ravnodušna, udari me posred lica Bojim se, ohrabri me Neznalica sam, pouči me Čudovište sam, učini me čovječnom Uobražen sam, neka puknem od smijeha Cinik sam, zbuni me Glup sam, preobrazi me Zla sam, kazni me Nadmoćan sam i okrutan, pobijedi me Sitničava sam, narugaj mi se Prosta sam, odgoji me Nijema sam, razveži mi jezik Više ne sanjarim, nazovi me kukavicom i budalom Zaboravio sam, hitni se na mene Sjećanjem Osjećam se starom i razboritom, neka me zaskoči Djetinjstvo Teško mi je, podari mi Glazbu Tužan sam, pođi po Radost Gluha sam, neka Bol zaurla u oluji Uznemiren sam, podari mi Mudrost Slab sam, potakni Prijateljstvo Slijep sam, Prosvijetli me U vlasti sam Ružnoće, uvedi pobjedničku Ljepotu, Unovačila me Mržnja, podari mi svu snagu Ljubavi.
ARIANE MNOUCHKINE,
francuska kazališna redateljica,
osnivačica Théâtre du Soleil
S francuskoga prevela: Ksenija Jančin

 


HRVATSKA PORUKA 2005.


Danas s ponosom slavimo Svjetski dan kazališta, zasigurno jednu od najboljih i najsadržajnijih civilizacijskih tekovina prožetih duhovnim izričajima, koje su nas kroz stoljeća mijenjajući scenske poetike vodile iz prošlosti u sadašnjost i oplemenjujući nas, često bile ispred svoga vremena.
Svjedoci smo genijalnih djela, njihovih autora visokih izvedbenih dometa.
A sada ću progovoriti kao iskusnik o sudioniku tih povijesnih zbivanja, o glumcu.
Štovane dame i gospodo, dopustite mi da ovo izlaganje započnem neodoljivom mozartovskom metaforom: Volim vas, volite i vi, molim vas, mene.
Svi smo mi umjetnici obuzeti tom željom i svim svojim svekolikim obrazovanjem, talentom, a ponajviše instinktom, tim našim najvećim znanjem želimo izboriti naklonost vaših srdaca, prodrijeti snagom čarobne moći pjesničke riječi i emocija u najtananije zakutke vašeg intelekta i tako vodeći dijalog, postajemo jedno u nenadanim provalama smijeha, ponekad uz pokoju suzu i predivnu tišinu u dvorani od koje nas glumce podilazi jeza i tada nema sretnijih ljudi od nas pod ovom kapom nebeskom.
Obrazloženje prethodno izrečenog bez ikakva mistificiranja veoma je složeno, jer duboko zadire u glumčevu stvaralačku ličnost i dio je njegova umjetničkog življenja. Dakle, već iz ove prve rečenice nasumce nabačene, ali ne i bez razloga, proizlazi duboka povezanost glumčeva čina i kritičkog odnosa spram njega. Razmišljanja nas dovode u gotovo neuhvatljiv svijet stvaranja i adekvatne ili ne, šture prosudbe. Naš svijet maštovitih zaleta počinje od riječi nadahnutog autora, da bi preko sveze s ostalim sudionicima, a oni su mnogobrojni, doživio svoj vrhunac u predstavi, u odjecima gledateljskih prosudbi i završio na riječima našega vječnog pratioca kritičara. Molim da se ovo završio shvati uvjetno. Teško je opisati što se sve u rasponu od rukopisa autora, preko realizatora do kritičke prosudbe i ocjene događalo. Nesumnjivo je da svi trebaju činiti za-jedništvo, pod pretpostavkom da se radi o vrsnim poznavateljima svoga poziva. Nažalost, često dolazi do velikih raskoraka i razmimoilaženja i tu je veličina i tragika našega poziva. Toliko o obostranoj mozartovskoj ljubavi.
I završavam ovaj pasus o glumcu kao najvažnijem zamašnjaku kompliciranog mehanizma predstave staro-novim spoznajama o ljepoti našeg poziva, o maštovitom i uvijek novom duhu glumačkoga bića, koji igrajući sebe kroz druge, djetinjim poletom i zanosom igra život trenutka, koji zamire časkom izgovorene riječi, gašenjem svjetla i spuštanjem zavjese.
Glumačko biće živi mnogo života i bez stida svoju dušu i intimu razotkriva pred masovnim gledalištem, a ono ga zauzvrat nagrađuje pljeskom ili izriče o njemu najgrublje ocjene ili, što je još najgore, indiferentno je. Glumac se igra života. Igra je to zabavna i pogubna. Igra koja dostiže uzlete do zvijezda i bolne padove. Glumac izgara, ali se iz pepela rađa nov i preporođen i biva vrlo brzo zaboravljen.SLAVKO ŠESTAK, dramski umjetnik, dugogodišnji prvak Drame riječkoga HNK

 

 

MEÐUNARODNA PORUKA 2004.

 

Kazalište je majka svih umjetnosti. Ovu istinu nitko ne može poreci i zato je kazalište moja jedina strast.

Oduvijek sam vjerovala da se dramski pisci isticu jer posjeduju plemenite osjecaje. Njihova poruka može zato pomoci ljudima da se uzvise, oslobode frustracija, izrabljivanja i tako zadobiju osjecaj dostojanstva. Da bi dramski pisac mogao ispuniti svoju misiju i utjecati na ljude, on mora temeljito ovladati svojim umijecem i imati potpuni nadzor nad stilom umjetnickog izraza. Inace ce njegovu poruku odnijeti vjetar i iza nje nece ostati ništa, pa se željeni cilj nece ostvariti. U svakom umjetnickom djelu, umjetnikova poruka uvijek je usmjerena prema ljudskoj pravdi, zrelosti izraza i autentic- nosti. Niti jedan od ovih cimbenika ne smije prevladati nad ostalima.

Kažu da je kazalište umjetnost koja se temelji na cvrstim strukturama, lišenim suvišnih ukrasa; dijalozi moraju biti snažni, sažeti i nimalo nalik lupetanju. Isto tako kažu da je kazalište stoga suprotno prirodi žene, koja se ne može odvojiti od svojega ega, pa se prema tome ne može objektivno izražavati. Oni kažu! A ja na to odgovaram: žena koja u svojoj utrobi devet mjeseci nosi novi život jednako je tako sposobna stvoriti snažnu i suvislu dramu. Uz jedan uvjet: ona mora biti prava dramska spisateljica.

Srecom, moderno se kazalište oslobodilo tradicionalnih oblika. To je posljedica nekoliko valova obnove koji su zapoceli s Pirandellom, Bernardom Shawom i mnogim drugima, s kazalištem apsurda, odbijanja i eksperimentalnog avangardizma. Rijetko koji autor danas piše tradicionalnim stilom.

U svojoj sam prvoj drami Women without Masks (Žene bez masaka) odabrala “kazalište u kazalištu”, formulu koja se cesto koristi u modernim dramama. Drama Žene bez masaka zapocinje krikom i pitanjem, jer sam osjecala kao da sam desetke, možda i stotine godina trudna s tim rijecima.

Možda je došlo vrijeme da porodajni bolovi koji su zamalo uništili moju nutrinu oslobode i izbace moju rijec u život? Moju rijec!... moju strast... moje djetinjstvo... moje dijete! Slušam njegov glas, potpuno lišen pritužbi, uzdaha. Glas koji je bio slomljen i ponižen. Glas koji odzvanja generacijama. U ljudskoj povijesti, savjest nosi teško breme proganjanja i ropstva.

Odbila sam staviti na papir rijeci koje nisu potekle iz dubine moje duše. Nema niti jednog retka koji ne izražava istinu o ženi i njezinoj moci davanja. Zato sam tražila da se moje pero zakune da nece napisati ni jedan redak koji bi izricao slabost ili frustraciju i da me ne posluša ako osjeti da se bojim istine. Onda sam zatražila da mi pomogne stati na celo najveceg broja žena cije živote dijelim, da im se približim što više i postanem njihova glasnogovornica.

Na taj cemo se nacin jedna pred drugom potpuno ogoliti, osloboditi se patine nagomilane s godinama. Podici cemo glas protiv svih okolnosti i dogadaja koji su nas sputavali i onemogucavali da naše ljudske moci provale iz nas.

Naposljetku, vjerujem da je kazalište svjetlo koje covjecanstvu osvjetljava put. Svjetlo koje osigurava organsku vezu s gledateljem stvarajuci uzajamnu toplinu – bez obzira radi li se o komunikaciji putem pisane rijeci ili izvodenju predstave na pozornici.

Fathia El Assal (Egipat), dramska spisateljicai televizijska scenaristica; borac za prava ženate predsjednica Udruženja egipatskih spisateljicai Napredne ženske unije Odbora egipatskihfilmskih djelatnica.

(Prevela Jasenka Zajec)

 

HRVATSKA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA
27. ožujka 2004.

 

U početku bijaše riječ... sveta, dobra, prijateljska, riječ – tajna, kojom su milenijima poslanici boginje Talije darivali svoju publiku darovima raskošnog sna i željene jave, prisnog zajedništva i odsutne stvarnosti.
Riječ gola kao suština, odjevena kao smisao, topla kao nada, gnjevna kao vihor, mudra i duboka kao najdublji vir naših života s obje strane obale: pozornice i gledališta. Riječ koja je i moć i nemoć. Iskon i kraj. Slika i pokret. Svjetlo i tama.
Uzdanje i lijek. Protiv boli sivila, osame i malodušja. Riječ nada. Riječ tajna. Svemoćna i svevremenska. Riječ sljednica geste, pokroviteljica mase, naklonjena i otvorena svemu što je može obogatiti, unaprijediti, prema stalnom traženju i propitivanju novog, dubljeg smisla kazališnog izraza, pa makar katkad bila zapostavljena i gurnuta u drugi plan. Strpljiva i nasmiješena, snova se uzdiže, mlađa i mudrija, zvonkija i prisnija, riječ – prijateljica, koja nam pruža ruku i nježno nas vodi u sveti polumrak u kojem se, opušteni, lišeni tereta svakodnevice, prepuštamo mašti u potrazi za vječnom tajnom smisla naše egzistencije.      
Stoga ne oklijevajte, pohodite njezin hram, pomozite odjenuti je u novo, svečanije ruho, jer ona je naša utjeha, njezine oči zrače svjetlošću koja će nas odvesti do zvijezda. I na koncu će biti riječ...  
                                                                                                                                                                            

Vjenceslav Kapural

 

 

 

MEĐUNARODNA PORUKA 2003.

 

Uvijek iznova postavljamo sebi pitanje je li kazalište zastarjelo. Dvije tisuce godina kazalište je odražavalo svijet i raspravljalo o položaju covjeka. Tragedija, a cesto i komedija, prikazivale su život kao usud. Covjek je bio manjkav, fatalno grešan, nezadovoljan životnim uvjetima, castohlepan i slab, podmukao i lakovjeran, blažen u neznanju i slab prema Bogu.

No govore mi kako se naš život više ne može obuhvatiti tradicionalnim kazališnim sredstvima, tradicionalnom dramaturgijom. Pripovijedanje, dakle, više ne bi bilo moguce. Njega bi zamijenili raznovrsni tekstovi, umjesto dijaloga imali bismo ocitovanja. Nema drame.

Na našem životnom horizontu pojavljuje se posve nova vrsta covjeka: bica klonirana sa željom i namjerom, oblikovana genetskom tehnologijom. Ovakvom novom, savršenom covjeku, ukoliko bismo ga stvorili, ne bi više bilo potrebno kazalište kakvo poznajemo. Sukobi kojima se ono bavi, bili bi mu nerazumljivi. No ne znamo što buducnost nosi. Smatram da bismo se svom snagom i citavim talentom – što nam ih je netko neznan dao – morali potruditi da od nepoznate buducnosti obranimo našu zlokobnu, lijepu, manjkavu sadašnjost, naše nerazumne snove i uzaludne napore.

Raspolažemo raznolikim sredstvima: kazalište je “necista” umjetnost, u tome je njegova životna snaga. Bez zadrške služi se svime što mu se nade na putu. Stalno iznevjerava vlastita nacela. Naravno da koketira s modom pojedinog doba, uzima slike iz drugih medija, ponekad govori polagano, ponekad brzo, muca, zanijemi, pretjerano je i banalno, izbjegava i uništava price, a onda ih ipak nekako ispripovijeda.

Vjerujem da ce se kazalište uvijek iznova ispunjavati životom, sve dok ljudi budu osjecali potrebu da jedan drugom pokazuju i prikazuju kakvi su, kakvi nisu i kakvi bi trebali biti.

Da, neka živi kazalište! Ono je jedan od velikih ljudskih izuma, tako velik kao izum kotaca ili ovladavanje vatrom.

Tankred Dorst (Njemacka), dramski pisac,pripovjedac, filmski režiser i prevoditelj

(Prevela Jasenka Zajec)

 

HRVATSKA PORUKA 2003.

 

Sva djeca svijeta se igraju.

Igra je radost.

Igru igraju bogati, siromašni i gladni.

Ni ratovi ne sprecavaju igru.

Djeca postaju mladost, ali i dalje ostaju razigrani.

Igre postaju ozbiljnije, ali i dalje su igre.

Ako si postao zarobljenik te IGRE, znaci da tvoj život postaje IGRA.

Zaljubljenik si te IGRE – gajiš je svim srcem.

To je kazališna igra.

Ona znaci posvetiti se boginji Thaliji – uci u taj božanski hram.

Služiti mu.

Prošlo je više od šezdeset godina otkad nam je u glumackoj školi naš veliki ucitelj i redatelj dr. Branko Gavella na satu jednog poslijepodneva rekao: “Danas nema nastave. Idemo u kazalište da ga vidite iza zastora.”

Veliko uzbudenje.

Ušli smo na glumacki ulaz i kroz teška željezna vrata stupili na pozornicu.

Pozornica je bila prazna – crni zidovi – mnoštvo reflektora i tamnosivi drveni pod.

Stali smo nasred pozornice i pred nama se poceo otvarati zastor.

Predivno rasvijetljeno gledalište. Smrtna tišina.

U svima nama prohujala je samo jedna misao – hocu li ikada igrati na tim daskama?

Jedan od nas nije skinuo kapu; okrenuvši se prema nama – svojim dacima, Doktor progovori: “Mladi kolega – ovo je naš hram – to je naša crkva, molim vas skinite kapu.”

Na današnji dan, Dan kazališta – poželimo da naši hramovi ostanu bogati igrom – da tom igrom i dalje obogacujemo našu vjernu publiku – oplemenjujemo covjeka i gajimo RIJEC.

Igrom se otvaraju svjetski horizonti!

HRAM THALIJE – skidam ti kapu!

IGRA JE VJECNA!

Josip Bobi Marotti, dramski umjetnik