U četvrtak, 26. lipnja 2025. godine održana je svečana dodjela Nagrade Višnja Machiedo za 2024. godinu, nagrade Hrvatskog P.E.N. centra za književnu esejistiku utemeljene 2013. godine. 

Žiri, sastavljen od Mladena Machieda, Sibile Petlevski, Tomice Bajsića i Nadežde Čačinović dodjelio je nagradu Snježani Banović za “Vilu lutaka”, zbirku trinaest eseja o zaboravljenim umjetnicama u povijesti hrvatskog kazališta u nakladi Hrvatskog centra ITI. Nagradu je dobitnici uručio Mladen Machiedo, a obrazloženje nagrade pročitala je u ime žirija Sibila Petlevski.

U obrazloženju nagrade, akademkinja Sibila Petlevski navodi kako “Vila lutaka niže u kolajnu sjećanja prizore iz života i djela umjetnica snažnoga talenta namjerno usitnjenog u patrijarhalnoj mašini za mljevenje ženskoga mesa. Portreti su to uokvireni poput secesionističkih kameja – minuciozno rezbarene minijature koje oslikavaju umjetničke profile junakinja svojega doba od kojih su neke bile i doslovno buntovnice. Esejistički stil kojim je pisana Vila lutaka vrijedan je pozornosti i sam po sebi jer, sasvim neočekivano, nastavlja na tragu hrvatske književne tradicije i iz gotovo zaboravljenog žanra crtice izvlači maksimum. Podsjetimo, crtica je u domaćoj književnosti nekad popularna, danas praktički nepostojeća kratka prozna forma koja se temelji na lucidnom uvidu u svakodnevni život, a svoju poruku na kraju jasno poantira. Dakako da su eseji Snježane Banović duži od crtice i u teatrografskom i teatrološkom smislu ostvaruju svoj značaj izvan okvira lijepe književnosti. Međutim, poantiranje na kraju svakog eseja je kulturološki precizno izvedeno, a iza esejističke nostalgije za književnom crticom skriva se opsežan arhivski rad. Poantiranje je provedeno i na razini knjige kao cjeline, pa se time esejistički doprinos Vile lutaka ostvaruje na kulturološkome polju na kojem se najbolje osjećaju dobrobiti odgovornog pisanja i čitanja.”

Cijelo obrazloženje pročitajte ovdje.

U trinaest poglavlja, autorica pregledno i detaljno daje uvid u profesionalne i privatne biografije zaboravljanih i zanemarenih umjetnica u povijesti hrvatskog kazališta. Kako bi sustavno i razumljivo prikazala širi kontekst položaja žene u dominantno muškom sustavu pravila, autorica izdvaja svaku od umjetnica posebno, u odvojenu cjelinu koja onda, za svaku od njih prema konkretnom slučaju, raščlanjuje društveni, umjetnički, kulturni i politički okvir unutar kojih su živjele i djelovale. Ovakvo kontekstualiziranje omogućilo je posve osoban pristup svakoj od zaboravljenih heroina pojedinačno. S jedne je strane takva autorska odluka doprinijela izradi neke vrste jako proširenih i literarno obogaćenih enciklopedijskih natuknica koje nadomještaju one šture ili nepostojeće u enciklopedijama i leksikonima hrvatskog glumišta, dok je, s druge strane, stvorila širok i detaljan uvid u sve sličnosti i razlike, u sve zajedničke i posve drugačije okolnosti u kojima je svaka od prikaznih umjetnica počinjala, razvijala i završavala svoju karijeru, ali i svoj privatan živo često posve neodvojiv od profesionalnog životopisa.  (…) Poseban napor istraživačkog procesa koji prethodi ovom rukopisu ogleda se u činjenici da je sve te kazališne i osobne povijesti najprije trebalo otkriti, duboko zakopane u arhivskim materijalima, pa potom strpljivo rekonstruirati i pregledati te izložiti oslanjajući se na vrlo oskudne, uglavnom nikad obrađene i posve zanemarene podatke na marginama povijesti hrvatskog kazališta (…)

– Darko Lukić